SLIČICE IZ DJETINJSTVA – Sve što čitalac želi znati o svome omiljenom piscu naći će u ovoj knjizi!

SLIČICE IZ DJETINJSTVA – jedinstveno izdanje u kojem 29 bh. dječijih pisaca kazuje o svom djetinjstvu i književnom stvaralaštvu. Tu su i fotografije pisaca iz djetinjstva i mladosti… Sve što čitalac želi znati o svome omiljenom piscu naći će u ovoj knjizi!

Evo šta o svome djetinjstvu piše Nura Bazdulj Hubijar:

NEŠTO SASVIM LIČNO

Davne 1951. godine, u najljepšem selu na svijetu – Mrđenovićima kod Foče moji roditelji su započeli praviti kuću za sebe, dvije kćerke i sina koga su očekivali. Unaprijed su mu se silno radovali. Ma u selu vam je – kad nemaš sina, k’o da uopće ni nemaš djece.

Dođe dvadeseti avgust. Majka je dobila porođajne bolove, prekinula spremanje ručka za radnike i „na brzaka“ se porodila. Kad pogleda – ono ja, ni traga od sina! Kako su sva djeca u selu kojoj bi dali ime Nura vrlo brzo umirala, moji lijepo za mene odabraše baš to ime, valjda u nadi da ću i ja havreknuti. Šipak. Nisam se dala. A nisu se dali ni oni. Dvije godine iza mene majka rodi sina, mog jedinog brata i nekako sve dođe na svoje mjesto.

Kad sam napunila tri godine, ne znam šta im bi. Natovariše kuću na kamion, nas za ruke, pa u Sarajevo. Ja u očima ponijela zvjezdano nebo nad Mrđenovićima, mukanje krava, don-don sa zvona ovna zvonara, zvuk svirale, dozivanje čobana, vruću vareniku, debeli kajmak.

Uz starije sestre rano sam naučila čitati i pisati. Nisam napunila ni šest godina kad jedan stari komšija predloži da me upišu u školu. Ne ono oprave, jer je bilo prošlo prvo polugodište, nego da me malo uklone s očiju a i da se navikavam na obaveze. Odmah sam se uklopila, naučila sve što su i oni u prvom polugodištu. Kad dođe kraj godine, ja lijepo dobijem đačku knjižicu i sve same petake. Tako se nastavilo tijekom cijelog školovanja.

Nisam bila štreber nego mala mudrica. Sve sam pažljivo slušala i pamtila, bila tiha, umiljata, poslušna. Mislim, na časovima. Inače, u meni sto vražića.

Što se tiče omiljenih igara, odmah vam moram kazati da to nisu bile lutke.

Dok smo bili u selu, majka mi je od krpa sašila „bebu“. Voljela sam je najviše na svijetu. Kad sam nešto debelo zabrljala, babo za kaznu baci krpenjaču u žito. Poslije dva-tri dana su vidjeli da sam neutješna, da ne jedem, ne spavam, pa organizirali potragu. Uzalud. Ono što su našli bile su samo već napola trule krpetine koje su me uplašile. Valjda zato više nikad nisam poželjela imati lutku. Jednom su mi kupili onu lijepu, od kaučuka, što može sama zatvarati oči. Nisam mogla ni na šta drugo misliti nego – kako lutka može zatvarati oči? Najzad, da olakšam muke, lutku na beton, kamen u ruku, pa tras po glavi. Kad unutra – samo neke oprugice koje dižu i spuštaju kapke. Sva sam se zgrozila kako sam to mogla uraditi.

To je bio definitivan rastanak s lutkama. Igrala sam se uglavnom s dječacima, djevojčice su bile sve neke maze, išle mi na nerve. Igrali smo se klikera, gađanja iz praćke (nikako životinja!), pentrali se po drveću, išli u „pljačku“ tuđeg voća, pravili svirale od zohe. Sve u svemu, prelijepo djetinjstvo sa puno topline i ljubavi.

Otac mi je bio medicinski tehničar pa je jako želio da neko od djece pođe njegovim putem, ali da se ne zadrži na tome. Treba gurati do doktora. Ja sam još od četvrtog osnovne, po mišljenju nastavnika, lijepo pisala. Voljela sam pisati, u literarnoj sekciji bila glavna faca, sve pismene radove nastavnici su naglas svima čitali, a ja se ufuravala da sam glavna.

Mrzila sam sve što ima i trunčicu veze s bolešću i smrću, ali zbog silne ljubavi prema ocu upišem se u Medicinsku školu.

Zaboravila sam vam reći da sam se u osmom prvi put oprave zaljubila. A mali debeljuco ništa ne konta, ne šljivi me. Istina, on je bio u šestom.

Poslije srednje škole, babo upitno gleda u mene. Znam šta želi. A ja želim književnost. Vagam, vagam, i prevagne babova želja. Sa stotinu muka završim Medicinski fakultet u Sarajevu. Nije bilo u pitanju učenje, dosta sam učila i imala dobre ocjene, ljuljnula sam samo na jednom ispitu.

Najgore su mi bile vježbe. Da vas Bog sačuva.

I tako, ja na vrijeme završim studije, a nigdje posla. Spakujem torbe, pa u Travnik. Samo na kratko. Na jednu godinu dok završim ljekarski staž. Kad u Travniku – upoznah kolegu Saliha. Zaćorim se ono dibidus, do nosa. Uskoro se uzmemo, dobijemo sina pa kćerku. Eto, bi mi suđeno da tu i ostanem.

Niko na ovom svijetu nema porodicu kao ja. Salih je kul, sin Muharem genijalac, sad će upisati četvrtu godinu na Filozofskom fakultetu, piše svjetski – ma kakva ja, mačji kašalj.A moja Šejlica, sreća mamina, treća godina prava.

S nama je već sedam i pol godina peti član porodice – pekinezer Lea. Svi je silno volimo. Muharem kaže kako je ona toliko pametna da se ne može ubrojati u pse nego da je posebna životinjska vrsta. Dao joj je ime Zupo iz Zupića. Tako u kući imamo dva seljaka, Zupu i mene.

Inače, jako volim djecu i životinje. Od životinja smo prvo imali macu – Cicka, šizili za njim, ali se zarazio i dobio gliste. Nikako mu nismo uspjeli dati lijek, pa smo ga, po savjetu veterinara, da i moju djecu ne zarazi, odnijeli u neko selo. Poslije sam našla pred ulazom ranjenog goluba, liječila ga, liječila i izliječila. Kad je ozdravio, pustila sam ga da odleti, a on je dugo, dugo, svakodnevno dolazio na balkon i jeo mi iz ruke. Imali smo i kanarince, Ćiru i Lili. Ćiro je bio lud za mnom. Sjedio bi mi na glavi ili ramenu dok sam pospremala kuću, kuhala ručak. Živio je, bogami, više od deset godina, ali u ratu nigdje nije bilo njegove hrane a drugu nije htio, pa je riknuo. Baš smo se svi isplakali. Zapakovala sam ga u plišanu kutiju i sahranila u gaju. Imali smo i papagaje, ribice. Sve nam to odnese rat. Bilo je još pravih, dobrih zgoda sa živinom, ali da ne pretjerujem.

Od domaćih životinja najljepši i najdraži su mi konji. Kad sam bila mala, poslije mlada djevojka, često sam išla u selo. Ja i moj rođak Šućro uzjahali bismo konje, u ruksake pitu i kiselo mlijeko, pa na cjelodnevno jahanje planinom. Bilo je ludo i nezaboravno. Pored kuće su imali malu kolibu pokrivenu zahrđalim, mjestimice izbušenim limom. Često smo sjedili u kolibi pored ognjišta, varili puru. Vatra je pucketala, pura mirisala, kiša pljuštala, krov prokišnjavao i na našim majicama hrđa pravila tufnice. Ja koje li divote, ljudi moji!

Mog Šućre više nema. Odveli ga 1992. godine u nepoznatom pravcu. Sve do 1998. živjela je nada, mala, malecka. Onda su ga našli u jednoj masovnoj grobnici.

Što se tiče posla, radila sam ga s ljubavlju. Stvarno, ali i sa strahom, još stvarnije. Bolovala sam sa svakim bolesnikom. Onda se odlučim specijalizirati mikrobilogiju. Tu uopće ne viđaš ljude, nego proučavaš one hajvane i hajvančiće koji izazivaju bolesti. I dalje sam doktor, ali se više ne bojim, a pomažem bolesnima koliko god mogu.

Babo mi je umro 8. oktobra 1986. Mislim da mi je to bio najtužniji dan u životu. Kad bih ranije pomislila da jednom mora umrijeti, bila sam sigurna da ću i ja s njim. Majku ubi granata 4. januara 1993. godine. Čisto mi je ukradoše. Sve do tada sam se osjećala djetetom. Toga dana je umrlo ono dijete šćućureno u meni, postala sam svjesna da sam omatorila i da sam siroče.

Sestre i brat imaju svoje porodice. Viđamo se i volimo.

A kako sam postala pisac i jesam li radi toga sretna? Ni na jedno ni na drugo pitanje ne znam odgovor. Ne foliram, časna riječ. Znam samo da sam jako radosna kad se nekom djetetu dopadne što sam napisala.

Pisala sam od malena, kao srednjoškolka i student u raznim listovima objavljivala pjesme. Nakon završetka studija prestala sam pisati. Samo sam djeci, dok su bila mala, ponekad napisala po neku pjesmicu.

1988. godine pjesmice je pročitao tada vrlo popularan i priznat pjesnik Duško Trifunović. Kazao mi je da se to treba objaviti. Uz pjesme sam opisala i jedan događaj iz djetinjstva. Kad su to pročitali Duško i Alija Dubočanin, navalili na mene da pišem roman. A meni smiješno. Ma koji roman i ja? Jednu večer nešto se u meni dogodilo, uzela sam teku i olovku i pošla u dječiju sobu. Mojima kažem – idem pisati roman. Oni odlomili od smijeha. Pisala ja, pisala i za deset dana napisala „Ružu“. Eto, tako je počelo. Nikad više one tuge kao kad sam na „Ružu“ stavila tačku, ni one radosti kad sam je držala objavljenu u rukama. Poslije je sve nekako ličilo na reprizu.

Draga djeco, sve vas puno, puno pozdravljam i volim. Časna riječ!