Ivo Andrić

Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 1892 – Beograd, 1975) završio je gimnaziju u Sarajevu. Studirao je književnost u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu (1911 – 1914). kao član nacionalne revolucionarne organizacije “Mlada Bosna” bio je hapšen od austrougarskih vlasti.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je zatvaran u Splitu, Šibeniku i Mariboru. Potom je bio interniran, prvo u Ovčarevo kod Travnika, gdje uređuje časopis Književni jug. Objavljuje svoje prve knjige lirike Ex ponto i Nemiri. Nakon toga odlazi u Beograd gdje postaje diplomata i službuje prvo u Gracu, zatim i u Rimu, Bukureštu, Madridu, Ženevi i Berlinu. Godine 1924. doktorirao je na Univerzitetu u Gracu (tema doktorata: Razvoj duhovnog života u Bosni pod turskom vladavinom).
Kad je počeo Drugi svjetski rat, Andrić se vraća u Beograd, gdje piše dva svoja najznačajnija djela: Na Drini ćuprija i Travnička hronika, koja objavljuje odmah po završetku rata. Nakon oslobođenja bio je narodni poslanik u Republičkoj skupštini Bosne i Hercegovine i Saveznoj skupštini.
Pored niza domaćih književnih nagrada, 1961. godine dobio je i najveće svjetsko priznanje – Nobelovu nagradu za književnost.
Andrićeva djela su prevođena na mnoge svjetske jezike, a Sabrana djela u sedamnaest tomova objavila je sarajevska Svjetlost 1981. godine.