Vesna Parun

Vesna Parun (rođena 10. aprila 1922. godine na otoku Zlarinu kod Šibenika – preminula 25. oktobra 2010. u Stubičkim Toplicama) je jedna od najznačajnijih pjesnikinja ne samo hrvatske, nego i cjelokupne južnoslavenske književnosti.
Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu, gdje je 1940. i maturirala. Otac joj je bio općinski činovnik koji je često premještan i ostajao bez posla, što se odrazilo i na život njegove porodice. Romanistiku je počela studirati 1940. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je zbog ratnih dešavanja, pogibije brata i, već tada, narušenog zdravlja nikada nije završila.
Svoj dom u Zagrebu je napustila 2000. godine, vjerujući da je to samo privremeno, i smjestila se, iz zdravstvenih razloga, u Stubičke Toplice. Tamo je proživjela posljednje godine svog života i napisala svoje posljednje knjige.
Neke od objavljenih knjiga poezije su: Zore i vihori, Pjesme, Crna maslina, Vidrama vjerna, Ropstvo, Ti i nikad, Konjanik, Šum krila, šum vode, Smijeh od smrti jači, Pelin basne, Spužvica i spužva, Političko Valentinovo ..
Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja. Za zbirku Pjesme je dobila Nagradu Matice Hrvatske, za zbirku Crna Maslina Nagradu grada Zagreba, a Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo …
Njene pjesme su prevedene na brojne strane jezike i zauzimaju značajno mjesto u antologijama svjetske književnosti.