Zejćir Hasić

Autor o sebi: “Rodio sam se davno (a vrijeme mi je minulo kao sunce preko avlije), 1945. godine u Brčkom. Moji roditelji su osim mnome obogatili svijet sa još dvanaestero djece, ali je na svijetu, nažalost, samo nas sedmero. Nikakvo čudo nije da je jedno od tolike djece bilo nagrađeno darom pjesničkim. Moja majka Mevlida bila je prorekla da ću biti filozof jer sam u djetinjstvu često bio zamišljen i pitao o takvim stvarima zbog kojih se ona osjećala mlađom od mene. Čudila se otkud znam za te riječi što sam ih izgovarao glasom djeteta a dušom odrasla insana. Mora da su te riječi došle na svijet zajedno sa dušom nekog mog pretka koji je htio biti pjesnik, a čiji život ja nastavljam. (…) Pjesme pišem kao što dišem, kao što gledam, hodam…
Pjesma (čuj pjesma) sa kojom se nagonim nikad ne dođe pred oči čitalaca. Moje su pjesme jednostavne toliko da se sigurno mnogima učinilo da bi i sami mogli bez po muke napisati sijaset takvih pjesama. Volio bih da se to desi i mojim budućim pjesmama. Pišem pjesme koje su (ne sve) neozbiljne i izazivaju barem smiješak ili iznenađenje. Inače, u običnom životu nisam često veseo i šaljiv. U duši sam ostao dijete, samo ponešto ozbiljno. Valjda su zato tu pjesme da dam u njima sebi oduška. Najbolje su mi one pjesme koje mi izgledaju odnekud poznate, za koje se plašim da nisu sasvim moje. Pošaljem ih u svijet da žive tek kad sumnju otklonim.”