BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Autor: Branko Ćopić

Reklo bi se da životna staza ima dva pravca: jedan kojim se u djetinjstvu hrli u nepoznato, u svijet, i želi se dohvatiti mjesec, i druga, kojom se u zrelim godinama ide nazad u djetinjstvo, u baštu sljezove boje, djedu u krilo, u susret zelenim vukovima i crvenim lisicama. Nije to samo put Branka Ćopića, to je put mnogih od nas. Izgleda da je svaki odlazak samo privid. To je Ćopić dobro osjetio, pa je zaronio u vrijeme djetinjstva, tu se toplo smjestio i ušuškao, ali ga i otvorio za sve one koji vole baš takav svijet, obavijen čarolijom iz koje se nikad ne izlazi.

„ … Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike golubijeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan…“  (B. Ćopić, Pismo Ziji Dizdareviću)